Gandalfarija

utorak, 21.06.2011.

Sexanje nacije u mozak

Gledam sinocnji red carpet i naprosto ne znam u koju kategoriju to da svrstam. Prva i osnovna tema naravno homići. Sjecam se vremena još od prije 10tak godina, kada je po Europi (onoj istoj prema kojoj danas toliko kao čeznemo) bilo naprosto popularno biti gay. Puno ih se tako deklariralo iako u stvarnosti nisu imali skoro nikakve veze sa tim stilom života, opredjeljenja, što god to bilo. Mi, s obzirom da idemo ukorak sa svijetom, ali naravno na odstojanju, sada smo došli u tu fazu. Svaki normalan gay kojeg poznajem, a znam ih dosta, rekao je da smatra kako je parada čisto lječenje frustracija nezrelih i u sebe nesigurnih ljudi koji kroz dokazivanje drugima, očito imaju potrebu i sebi dokazati još dosta toga - kao na primjer da trebaju odrasti. Koliko znam, ni ti ih tko napada (dok ne počnu paradirat Splitom), niti im tko kuca na vrata i osuđuje ih, niti doživljavaju bilo kakve neugodnosti dokle god se ponašaju unutar nekih općeprihvaćenih hrvatskih okvira, niti su im ugrožena bilo kakva temeljna ljudska prava. Nisu, jer tražiti nešto što mi ne pripada, nije ugrožavanje prava nego bahaćenje. Porede nas sa nekim EU gradovima, kakve su tamo parade, kako se to odvija i tako dalje, i ja zaista nemam ništa protiv, neka idu tamo i budu na paradi ja se ni jednog trena neću buniti. Ma nisam se bunio ni na ovdašnje parade, ali sad mi već mediji idu na živce sa količinom medijskog proseravanja oko homića, a sve to rezultira da populacija na koju jednostavno nisam obraćao pozornost, niti su mi na ikoji način smetali sad me već polako živciraju. I ne samo mene. naime, pojedina prava koja zahtjevaju su naprosto neizvediva, kako god to oni shvatili: kao kad bi smo u slavoniju pokušali naseliti polarne medvjede, pingvine (ne časne) i morske medvjede. Ma mogli bi smo im stvoriti umjetno stanište, ali nije to nešto prirodno gdje će oni slobodno opstajati i živjeti, uvijek će biti ograničeni veličinom tog umjetnog staništa. Tako i ekipa koja se stalno buni kod nas, uključno sa pojedinim članovima vlade, ako misle da stvarati umjetno stanište od cijele zemlje i uvjeravati cijelu naciju u zdrav mozak da je to u redu, neka onda idu tamo gdje kažete da je bolje, sretno vam bilo, a nas pustite da živimo na svom autohtonom staništu, bez polarnih životinja, i u kako kažete konzervativnom društvu, uz još konzervativniju Crkvu. Jer Crkva je ovdje bila prije vas, te sve konzerve koje sada napadate su odgajale generacije prije vas, borile se da vi danas imate kako materijalna ali i duhovna dobra, nekakav moralni odgoj, usađene vrijednosti, savjest i sve ono što pokušavate pod svaku cijenu isključiti jer vam naravno ne paše. Ja uopće ne kužim dragi moji svih opredjeljenja osim hetero, što vi zapravo hoćete? Jel imate svoje dečke/cure/trans/bi i sve ostalo? Dali si radite i izražavate međusobno gdje kome i šta padne na pamet? Jeli vam na kraju krajeva netko to brani? Da muž i žena krenu voditi ljubav na trgu, murija bi ih uhitila za kršenje javnog ćudoređa. A vi kad nas sexate u mozak onda ne kršite javno ćudoređe nego tražite svoja prava??? Zašto mislite da mene zanima vaš sexualni život? A trg je jednako moj kao i vaš, i ako se ja sa ženom ne mogu na trgu sexati zašto vi možete sexati cijelu naciju, ktome još u mozak, na suho? Zašto vam uopće pada na pamet da mi ne znamo za vas. Znamo, poštujemo, ne osuđujemo, ne prozivamo, ničim vas ne činimo drugačijim (doli što vas je priroda načinila drugačijim - ali oprostit ćete za to se ne smatram krivim) i onda se vi vazda idete nešto žalit. Sve na silu, ne kužim to vam je u genima, ostalo da neke stvari moraju ić na silu tamo di im nije inače mjesto? Da se razumijemo, nit vas mrzim, nit imam što protiv ali koliko god vas probao jednostavno ignorirati jednostavno ne mogu i zato me to skup nervira. A dok dobar dio naših senzacionalističko/ultra žuto nastrojenih medija nije počeo pisati o vama nije bilo problema, stoga, ako kojim slučajem dođe do kontra efekta, možda zbilja treba vidjet kojim pravcem najbrže do sjevernog pola.

petak, 13.11.2009.

ŽIVOT NIJE FER

Ne nije, to nas uče od rođenja na ovamo. Al kako se postaviti kad te drugi pokušavaju zgaziti? Da li uspjeh leži u gaženju svega predamnom ili u savijanju kičme kako drugi hoće i zatomljivanje vlastitog ja? Imam li vremena biti jadan i samosažaljevati se? Jer sredine očigledno nema. No ipak, veliki dio ljudi sklon je utopijama poput: pravo, demokracija, fer, bla, bla, bla... kako si prostremo bit će nam još gore. Klasična priča prosječnog stanovnika ove zemlje koja ako niste primjetili i dalje se vrti neovisno o našim problemima ili potrebama, stoga prebolite to čim prije i tjerajte dalje. Samosažaljevanje ne vodi nikamo. Dragocijeno vrijeme izgubljeno u nepovrat. Trebalo bi ga zakonski zabraniti ili barem ograničiti: imate pravo na 5 minuta samosažaljenja, nakon toga plaćate kaznu! Kad bi smo manje plakali i samosažalijevali se vjerojatno bi smo puno prije i jasnije uvidjeli kako riješiti većinu problema koje imamo. A za one koje proglasimo nerješivima prestali bi smo se brinuti, i eto ti idile. No naravno ne ide sve tako, tu su uvijek oni koji dodaju neko –ali-. I njih treba zakonom zabraniti. Osobno bih promaknu sve snalažljive ljude. Idiote koji se mimo tuđe odredbe ili uputstava na papiru ne znaju maknuti bih stavio da ih pišu, zatvoreni, sami, tako dugo dok ne skuže kako pobjeći. Gaze te? I mene, i? Ne znaš se izmaknuti? – idiot si. Ne znaš uzvratiti? – idiot si! Vidiš kako je svijet lijepo mijesto sa ljudima poput tebe. A koga bih ja maltretirao, tjerao da radi stvari umjesto mene, izvlačio se na tuđi račun? Ne želim te zlostavljati, daleko od toga. Želim ti dati životno važnu i prevažnu lekciju koja glasi: život nije fer, nauči se snalaziti unutar te jednostavne činjenice! Ne naučiš li – idiot si!

srijeda, 20.08.2008.

nema me dugo...

posao, guzva... al samo da se javim da sam ziv... mozda mi se ovih dana rijese neka zivotna pitanja... pozz

ponedjeljak, 03.03.2008.

Život je prekratak da bi čovjek propuštao sitnice koje ga vesele...

Vrlo često čujemo tvrdnju kako se život sastoji od sitnica. Od velikog broja trenutaka koji mogu biti lijepi i ugodni te ostavljati nježan, topal trag u našem sijećanju te se na njih često vraćamo kada nam je teško, ili pak mogu ostavljati hladan i opor okus u našoj duši koji želimo zaboraviti ali nas uporno poput sjene prati i izlazi na površinu kad nam je najmanje potreban. Kad bi vas pitali što bi izmedju ovoga dvoga izabrali, svi bi jednoglasno odgovorili: naravno da lijepe trenutke. Stvarnost je nažalost vrlo često skroz drugačija.
Da li zbog nepresušne želje da uvijek imamo više, bolje, letimo nervozno za nekakvim novim dostignućima i nadamo se kako će nas baš to ispuniti, a onda pak kad postignemo shvatimo da nas ili kratkotrajno ili vrlo površno ispunjava i odmah u lov za novim dostignućem, ili pak postali smo silom prilika inertni, počeli životariti i praviti se kako nam je dobro upravo onako kako je sada, i da je bolje ne bi ni valjalo... čovjekov govor pun je ovakvih floskula, pun praznih riječi i izraza koji nemaju težinu samo neko izmišljeno u zraku lebdeće hipotetsko značenje koje trenutno tiješi a trajno samo produbljuje prazninu.
Čovjek koji je zadovoljan svakodnevnim životom, ispunjen i miran u sebi, naravno da se uvijek kreće prema nekom većem, važnijem cilju, ali s pažnjom i strahopoštovanjem proživljava svaki trenutak svoga života uživajući u svakom lijepom, sretnom i ugodnom trenutku, a izvlači pouku i brzo zaboravlja neugodne trenutke, smještajući ih u ladicu “aha, zato ne treba to raditi”. Tvrdoglavost je u pravilu dobra osobina. Nepromišljenost i zanos su joj odmah na granici i za trenutak nepažnje počinju se poistovjećivati. Onda nastaje košmar, kako u pojedinim osobama tako i u kompletnom društvu oko njih. Poput zijevanja, tvrdoglavost i kontriranje potiču lančanu reakciju koja podržana od ponosa stvara od čovjeka malj koji pokušava probiti sve zidove i zapreke pred sobom ne pitajući za cijenu i posljedice. Ako shvati i kada shvati, obično biva kasno, te dana situacija automatizmom povlači niz reakcija koje vrlo često doprinesu općem kaosu i košmaru koji i tako vlada.

nedjelja, 03.02.2008.

Idemo napasti nekoga!

Naravno, čisto rijecima, bez teskih fizickih ozljeda. ovih dana, mozda cak i zadnjih dvije tisuće godina dobar cilj za napad vrlo često je Crkva. a kako i nebi? skandali, loše odluke, izjave pojedinaca, još gora tumačenja onih koji su čuli izjave, pristranost medija, čovječnost ljudi u Crkvi itd... puno je tog materijala koji nam daje po današnjoj liberalno-demokratskoj logici pravo da napadamo, dignemo svoj glas i kažemo kako pod hitno treba mijenjati način na koji Crkva gleda i tumači brak, predbračnu čistoću, homoseksualne zajednice, nemogućnost žena da budu svećenici (svećenice), miješanje Crkve u sve i svašta... ma ima toga za nabrojati do besvjesti. pogledamo li u povijest, ma kosa nam se diže na glavi koliko je tu bilo čak i krvoprolića u ime i pod vodstvom Crkve, kakvih sve papa, biskupa, svećenika, časnih sestara... užas. I onda stop! ajmo sad obrnuta psihologija. ako je to sve zaista tako, a znamo da dosta toga nažalost i jeste, ako već dvijetisuće godina Crkva pod različitim ljudskim ovakvim i onakvim vodstvom ovdje na zemlji čini toliko bedastoća (ovaj put slobodno možemo zanemariti svo dobro koje je napravila, radi i radit će) netrebamo li se zapitati ima li tu pak nešto? uzmemo li zaista realno, u svim situacijama u kojima je Crkva bila, a i u različitim narodima i sad je, neminovno je bilo da zagasne, nestane, ispari kao rosa na suncu... no vidi čuda nije. i to čuda u pravom smislu te riječi! što crkvena hijerarhija ovdje na zemlji napravi gluplji potez, to onaj dio najviše hijerarhije Crkve gore sa neba napravi veće čudo iz toga i opet sve okrene na dobro. koliko god mi gledali, tražili i analizirali samo negativne strane prisustva, djelovanja i postojanja Crkve, naći ćemo sve više dokaza da nipošto nije to ljudska izmišljotina, nego zaista Kristovo tijelo koje eto dano ljudima u ruke stalno trpi kako je Krist i trpio na križu, ali daje ogromne količine milosti koje dijeluju i tamo di se nitko ne sjeti na način na koji nitko i ne pomisli... stoga, zašto se braniti? čemu demantirati? istina se brani ćutanjem, a izlazi kad tad na vidjelo. ni jedan intelektualac danas u 21 stoljeću neće zanijekati postojanje barem "nečega", a samo uskogrudni pogled neće priznati kako u dubini svoje duše osjeća ipak jedan zov, zov ka visinama koji ga do kraja života proganja...

sjetimo se onog slatkog grafita:

BOG JE MRTAV!
Nietzche

NIETZCHE JE MRTAV!
Bog

nedjelja, 27.01.2008.

Kako shvatiti Crkvu?

Čini se da je došlo vrijeme kad u objašnjavanju i približavanju Crkve ljudima kroz njen Božanski identitet, razumijevanje ljudi opada, neophodno je izgleda pristupiti nekom "manje kompliciranom" i "ljudskijem" pristupu. u razgovoru sa ljudima pokušavajući im objasniti neke Crkvene stavove, bio sam primoran staviti se na neku razinu na kojoj bi me ljudi shvatili, i primjetio da im je jedna od najrazumljivijih sljedeća:
Dragi moji, vjera je sloboda, tko hoće hoće, tko neće, neće. Nikoga ne treba natjerivati. A sada ono famozno ALI. Svaka udruga, organizacija, firma ili šta god na ovome svijetu ima svoja prava i dužnosti. Ukoliko ste član neke stranke recimo, dužni ste dolaziti na sastanke, plaćati članarinu i zastupati stav koji ta stranka ima. Kada sve to ispunjavate, onda imate i pravo glasa u toj stranci, možete biti izabrani za neku funkciju unutar nje, imati razne beneficije itd. Kada pak ne ispunjavate obaveze koje vam ta stranka kojoj ste DOBROVOLJNO pristupili predlaže, ne isključuje vas ona, nego sami sebe svojim postupcima isključujete iz tijela stranke.
E sad, spustimo Crkvu na tu razinu: nazovimo je udruženje građana. Kada ste dio Crkve, dobrovoljno i samovoljno, imate i prava i dužnosti. Počnimo od kakvog takvog kršćanskog života, redovitog odlaska u Crkvu, određena davanja itd, i samim tim imate i prava unutar iste. Kada čovjek ne ispunjava obaveze koje je dobrovoljno preuzeo, onda sam sebe isključuje. Nijedan normalan svećenik ga ne isključuje zbog nekog svog hira, nego sagledavši činjenice jednostavno dolazi do zaključka koji se sam po sebi nameće svakom normalnom čovjeku. No međutim, problematika je što jedan dio ljudi misli kako sloboda znači činiti upravo ono što me volja - ma istina, možeš, svaki od nas. Nema problema, samo daj, no kada zagusti u životu, kad dođe pred smrt ili pogreb, zašto je frka do neba ako svećenik ne želi voditi pogreb? Zašto bi (piše u današnja 24 sata) svećenik pripustio na krizmu dijete koje pravi silne probleme Crkvi? Ne zaboravimo, dobrovoljna razina. Bog nikoga ne prisiljava, on predlaže put koji bi bio dobar za svakoga pojedinca, ali i dozvoljava slobodu istog da ovaj kaže ne. Stoga, kažu u Bosni "konj se drži za uzde, a čovjek za riječ". ukoliko ti svećenik i Crkva ne trebaju cijelog tvog života, mislim da ni onog trena kad ti tijelo spuštaju u grob, pa i da sam Papa vodi pogreb nema baš previše smisla...
Kažu da čovjek snuje a Bog određuje. Božje milosrđe je bezgranično ali i pravednost...

četvrtak, 24.01.2008.

dobro veče...

noć je pala, zvijezde se pojaviše a ja razmišljam o pisanju na blogu. nije da moram, ali kazu bilo bi lijepo. puno obaveza me spopalo u zadnje vrijeme, ali javit cu se...
jedna samo stvar me proganja u zadnje vrijeme...: tolika frka oko pušenja itd. a ta ista europa legalizirala je abortus, eutanaziju... pa ja vas pitam šta je gore: Pasivno pušenje ili ubojstvo nevina djeteta?
razmislite, recite...

petak, 07.09.2007.

Kako umnožiti sreću?

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. »Danas je dar, zato se zove sadašnjost«.

četvrtak, 16.08.2007.

Uznesenje BDM – velika Gospa

Danas sveta Crkva slavi uznesenje Blažene Djevice Marije, Bogomajke i Bogorodice na nebo. Predaja kaže, kako su se apostoli okupili oko Marije kad je perminula, te sahranili je u novi kameni grob poput Isusa. Tada među njima nije bio jedan apostol, koji je iz nekog razloga bio odsutan. Taj apostol je bio sv. Toma. Kada se on nakon tri dana vratio, molio je apostole da mu otkotrljaju veliki grobni kamen sa groba gdje je marija bila pokopana, ako bi je još jedan put pogleao. Apostoli su pristali, i zajedno otišli kako bi još jedanput vidjeli mariju. Kad su otkotrljali kamen, našli su prazan grob, tkaninu kojom je marija bila pokrivena i miomirisna ulja, slično kao i u isusovom grobu kada je uskrsnuo. Po milosti Božjoj, dano im je da im bude jasno kako je marija dušom i tijelom uznesena na nebo.
Ta posebna veza, veza majke i sina koja od početka, od utjlovljenja bogočovjeka Isusa postoji između njih, u trenutku Marijina uznesenja biva zaokružena, doživljava svoj vrhunac. Pa zar je i moguće da bi bogočovjek Isus, onu koja je njega nosila pod svojim srcem 9 mjeseci, koja ga je u svom narucju drzala, svojim ocima pratila svaki njegov korak, ona koja nije sve razumjela ali je s puno ljubavi vjerom sve prihvaćala, ona kojoj se srce paralo kad su joj sina na kriz razapinjali, zar da ona ostane uskraćena ljubavi neizmjerne svoga sina, i da se njeno tijelo prepusti zemlji da u prah bude vraćeno? Prevelika je to ljubav, prevelika žrtva da bi se takvo što desilo. Od Boga odvjeka odabrana, zaslužila je da licem u lice gleda svoga proslavljenog sina na nebesima. Njeno napaćeno srce zaslužilo je vječnu radost, njeno od boli smrznuto tijelo zaslužilo je vječnu toplotu... poučena iskustvom boli, i svjesna svoga položaja pred Bogom, Marija, od trenutka uznesenja pa dovijeka postaje i našom najvećom zagovornicom kod Boga, postaje našom majkom u čijem srcu ima mjesta za sve koji žele biti voljeni, koji žele biti prihvaćeni i toplom majčinskom rukom kroz život vođeni. Ona plače kada ljudi plaču, ona se raduje kad su ljudi radosni, ona moli kada ljudi mole, ona razumije kadaljudi govore. Nosi naše molitve pred sinovljevo lice, zagovara nas, žrtvuje se za nas, jer ona je majka, majka jednom majka zauvjek. Prva i najveća majka cijelog čovječanstva. Toplina njenog srca iz dana u dan pogađa sve veći broj vjernika, obraća ih, izvodi na pravi put, pomaže u kušnjama i teškoćama. Koliko li samo vrijeđamo srce naše majke, koliko vrijeđamo njenog sina koji je svoj ovozemljski život da za nas, ponizio se, ponizio se do smrti na križu kako bi nam posvjedočio da je u trpljanju veličina. On koji je bio pljuvan i podnosio uvrede, bičevan i na križ zakovan, sad sjedi s desna ocu, otkupio je čovječanstvo svojom smrću i uskrsnućem, a mi, jedina bića kojima je da slobodu, slobodu nad svim slobodama da možemo ravnati svojim činima, pa do te granice da se možemo i odreći stvoritelja, nerjetko biježimo od njega, okrećemo glavu od njegovog križa, sramimo ga se, zaboravljamo na mačem boli probodeno srce njegove majke marije koja stoji pod križem, jeca, ali i dalje vjeruje svom dušom svojom da je to tako jednostavno moralo biti. A mi, čim nas neka poteškoća snađe, mislimo da smo pali na dno, da Bog nas nepravedno kažnjava i daje nam križeve koje ne možemo nositi, gubimo vjeru, ili izabiremo samo ono što nam se sviđa i pronalazimo kojekakve lakše navodno i nama zgodnije putove i tako skrećemo sa jedinog pravog, trnovitog ali Božjeg puta. Braćo i sestre, kako li je teško odricati se koječega materijalnog, našem ok tijelu ugodnog užitka, kako je teško slomiti svoj ego i reći bližnjemu oprosti, kako je teško pomoći i izići u susret čovjeku u nevolji... kako je teško biti dijete Božje, dijete u kojem će svi prepoznati sliku Božju ma gdje god bio ma što radio. Ugledajmo se u našu nebesku majku, ugledajmo se u njeno veliko srce u kome ima mjesta za sve nas, ugledajmo se u njeno strpljenje koje ima vremena za svakog od nas ponaosob, ugledajmo se u njenu vjeru i ustrajnost koja nije malaksala ni u najgorim momentima, jer jedino tako će ljudi u nama vidjeti sliku Boga, jedino tako će ljudi prepoznati da smo svjedoci Božje ljubavi u ovom posivjelom svijetu, gdje mržnja često zakon kroji, a nepravednost i egoizam sve veći broj pristaša imaju. Amen

ponedjeljak, 02.07.2007.

KRIZ..

Dođe jednom prilikom čovjek k Bogu da mu se požali kako mu je križ što mu ga je dao pretežak. Gospod mu reče: «neka ti bude, odvest ću te na polje križeva da sam sebi izabereš jedan». I zaista, otiđoše u ogromno polje križeva i Bog pusti čovjeka da izabere sebi križ koji smatra da će moći nositi. Šetao se tako čovjek, šetao po tom beskrajnom polju križeva, gledao ih, odmjeravao, gledajući neke malo veće mislio je kako su mu oni ipak preteški, gledajući pak neke male pomisli kako bi bilo oholo uzeti tako sićušan križ kad on ipak može podnijeti više…i tako poslije nekoliko dnevne šetnje čovjek konačno ugleda križ koji bi mu činilo mu se savršeno odgovarao. Pritrča križu i reče Bogu: «Evo, baš ovaj hoću!» Bog se osmjehnu i reče: «A sada prođi s druge strane i pročitaj ime na njemu.» Čovjek pogleda i vidje svoje ime napisano.
Braćo i sestre, često smo u situaciji da mislimo kako nas naš nebeski Otac iskušava i daje nam križeve koje nismo u stanju nositi. Ali nije tako. Bog nikome ne daje nešto s čim se taj čovjek ne može nositi, samo je potrebno malo vjere, ljubavi, molitve. Često nam Bog kroz nevolje pokazuje koliko smo ustvari slabi, mali, kako bez Njegove pomoći i blagoslova ne možemo ništa, a tako to često izgubimo iz vida. Koliko bi nam samo bilo bolje kada bi smo se Boga spominjali i kada nam je najbolje u životu, kada nam sve ide, zahvaljivali Mu za neizmjerna dobročinstva Njegova a ne zazivali ga samo kada smo u nevolji ili još gore okrivljivali Njega za nevolju koja nas je snašla! Bog je naš Otac koji poput naših roditelja ponekad za naše dobro poduzima neke mjere da bi nas vrati na pravi put. Nije li bolje trpjeti neko vrijeme ovdje na zemlji, nego cijelu vječnost u zagrobnom životu? Bog je ljubav, to svi znamo i s tim svi računamo, ali On je i pravedan, zar ne? Ipak on je u stanju opraštati daleko više od ljudi, samo se treba pokajati što je ponekad zaista teško… Bog nas prihvaća onakve kakvi smo, nesavršeni, slabi, povodljivi i samo ako Ga zamolimo, ako sa malo vjere zaištemo dadne nam dovoljno snage da se nosimo sa svim poteškoćama u životu, da svaku bol prebrodimo, da svaki križ podnesemo samo trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti Duhu Svetomu da ga obuzme, Bogu Ocu da ga blagoslovi i Isusu Kristu da nas vodi pravim putem istine i vječnoga života!

srijeda, 20.06.2007.

IDOLOPOKLONSTVO = ČOVJEKOPOKLONSTVO

Davno je bilo, ali ipak u srcima, mislima, djelima, vjeri i duhu ipak tako živo jedino i pravo poklonstvo koje se može i smije dati jednom jedinom čovjeku ali istovremeno i Bogu! Pravi čovjek i pravi Bog koji je prije 2000 godina hodao ovom prašnjavom i znojem okupanom zemljom, jedini je koji treba izazvati najdublje osjećaje u čovjeku, pobuditi u njemu duboko poštovanje, poklonstvo i predanost. Sve i svaki čovjek nakon toga može zaslužiti jedino zemaljsku slavu, bitno drugačiju i različitu od one koju dajemo Bogu. Na žalost svjedoci smo svakodnevnog klanjanja današnjeg čovjeka, što materijalnim stvarima, što ljudima koji po ideji pojedinih mozgova predstavljaju ideale koje treba slijediti a i klanjati im se nažalost. :-( ljudi su iz nekog razloga povodljivi, uvijek u potrazi za nečim novim, za nečim opipljivim. Teško se zadovoljiti vjerom u kojoj se svakodnevno u životu pojedinca ne dešavaju čuda (tj. Ne dešavaju se onakva i ona čuda koja taj pojedinac zamišlja da bi se trebala desiti). Teško je zadovoljiti se vjerom koja nije trenutna euforija i zanesenost nečim što nas kao “duboko” prožima te nas podstakne da tri dana činimo iznimno kreposne stvari a onda odustajemo... vjera je trajno stanje duha, duše i tijela. Svaki djelić našega bića mora trajno biti uključen, to je način života! Rijetko su prisutne neke tako silne euforije da sve postane ružičasto. Crkva je izgrađena na krvi mučenika, zašto si mi umišljamo da nama treba biti bolje? Zašto stalno bježimo od stvarnosti tražeći idole kojima ćemo se klanjati, bježeći od naizgled gorke i teške svakodnevice koju jednostavno treba shvatiti i prihvatiti i tek onda raditi najbolje što je moguće. Često tražimo nešto novo, nešto drugo, nikako da budemo zadovoljni onim što imamo i to čuvamo i uzgajamo! Zbog tog mentaliteta više ni vrijednosti nisu što su nekada bile: brak recimo. Teško ćete nekoga uvjeriti da je to nešto do kraja života... klanjanje ljudima koji nam daju trenutnu euforiju postaje nešto normalno jer čežnja za nekim ružičastim osjećajima širi se sve više na sva područja života... na žalost... samo zadovoljstvo, prividna sreća, bijeg, bijeg, bijeg od stvarnosti. Stani, suoči i bori se, to je još samo rečenica od mnogih u svemiru koje lete i jer imaju težinu nitko ih se ne prima... bole... a bolilo je i Krista na križu, ali nitko ne pita... naći ćemo mi sebi novog...

ponedjeljak, 11.06.2007.

idemo na gay paradu?

Pita li se netko kamo ovaj svijet ide?
Čitam: “najveća gay parada na svijetu”?! Ma nije li to divno. Nemam ja ništa protiv nikoga, da se razumijemo, ali već lagano pretjeruju s tim paradama... sloboda i demokracija da, ali mene brine količina ljudi koji iako mozda nemaju homoseksulana uvjerenja žele ih dobiti. Brine me broj ljudi koji sve skup to podržava a nazivaju se katolici... brine me dokle će sve to za neko i ne tako dugo vrijeme stići. Neki ljudi su to izabrali, neki nisu imali pravo birati nego su sa tim rođeni, ma sve ja to razumijem i nemam nista protiv, njihova svetost i duhovnost mogu biti daleko veće od većine heteroseksualaca, ali ono što mene brine i protiv čega sam je propaganda pkraktične strane takvih svjetonazora i stavljanje pod normalno, uobičajeno, jednako... Ma čekajte, čovjeka ne sudim po onome u njemu nego po onome što vidim. Muškarci koji se oblače u žensku odjeću, propagiraju istospolne brakove, zahtjevaju djecu koju bi odgajali... hej pa usporite malo! Na kraju krajeva, biti ću malo zloban, da je istospolna zajednica od Boga blagoslovljena mogla bi izroditi djecu sama od sebe...
Naravno današnji svijet, a i ta Europa za kojom tako silno težimo, imaju za životni cilj srozati sve istinske i prave vrijednosti, staviti na čelo jedno veliko “JA” nazvati ga Bogom i klanjati mu se (ups pardon nema u ustavu naziva Bog) dobro nazvati ga gospodarom i pasti ničice pred njega uvlačeći se u sebe i vadeći najodurnije ideje do kojih možemo doći, zatim ih preko velikih naslova i pod krinkama demokracije, slobode i sličnih floskula prodavati svijetu pod izvrsne... divnog li svijeta! No ne brinite se dragi kršćani, zašto bi vas to trebalo uznemiriti dalje od jednog ravnodušnog sleganja ramenima i rečenice: a što ja mogu? Ma ne brini nemožeš ništa. Sada kad si se odrekao Boga na suptilan način, predao vlasti rijeke koja je potopila sve vrijednosti i nosi te kud ona sama želi... ne brini. Neka ostane uvjerenje da tebe to sve ne dira, da to je tamo negdje daleko... Pokucat će ti pošast na ovaj ili onaj način na vrata, a ti, ja i svi mi ćemo se pitati: Pa Bože, što li sam pogrešno napravio...

ponedjeljak, 28.05.2007.

Učini nas "malo manjim od Anđela", no čini se da nam je niži stupanj razvoja ipak draži...

Što li je to što čovjeka u trenutku spušta nekoliko stupnjeva niže u razvojnom lancu evolucije, učini ga bezobzirnim, podlim, a i neuračunljivim rekao bih. Od nas, stvorenja koja Bog “učini malo manjim od Anđela”, ukloni od čovjeka svaku bogobojaznost, ukrade mu strah od bilo kakvog zakona pa i onog naravnog i moralnog, zamrači mu pogled i dadne snage da se bori za nešto, nešto što zasigurno nije od fundamentalne važnosti za njegovo spasenje. Ali on, taj čovjek ili tada to nedefinirano biće misli da jeste! Mozete li zamisliti takvu silu stvar, dogadjaj...?
Većini je u misli vjerojatno došla odmah ideja sotone, ali nije, barem ne ona osobno... Možda predložim negdje da to bude njeno još jedno dodatno ime... To je dragi moji “ostavinska rasprava”! Ne bi vjerovali, zar ne? To su dvije riječi koje na žalost veliki broj ljudi vrlo podlo, tiho i u momentu pretvaraju u nešto neprepoznatljivo. Ne sviju, razumije se, ali dovoljno je da se jedan ili dvoje pretvore u to “biće niže vrste” i krene nezaustavljiva lavina koja završava jako čudnim, užasnim završetcima...
Odakle li izroni ta mračna sila koja tjera čovjeka na nečovječna djela radi nečega sto misli da mu pripada... Ali sto je najgore, obavezno radi nečega materijalnog, radi dijela imovine koji kao da je oduvijek stvoren samo za tog pojedinca...
Taj poriv, ta sila kao da je toliko podla i jaka, da joj se često i najači tesko odupiru. Kao da slika nenadanog dobitka koji “kao” rješava sve njihove probleme (što je najgore, najčešće i kada dobiju željenu imovinu ne riješe ama baš ništa), učinit će ih toliko sigurnim na ovome svijetu, da im ništa i nitko nece trebati. Kao da do sada nije postojao nikakav cilj za koji se vrijedilo boriti? Kao da nije postojao put kojim su išli, nego biti će da su cupkali u mjestu i čekali da netko umre te postanu dijelom “ostavinske rasprave”... Nestaje svaki osjecaj ferpleja. Nestaje ne samo kršćanski nego i svaki čovječni ideal, ostaje samo gola materija koju se valjda nadaju ponjeti sa sobom u grob...

utorak, 22.05.2007.

Petomjesečno dijete preživjelo – roditelji poginuli!

Kada vidimo takav naslov u novinama prestravimo se. Najvjerojatnije odmah pročitamo članak, jer ne znam zašto ali većinu ljudi po defaultu privlače priče o tuđim nesrećama i to im odmah ide u kategoriju “zanimljivosti”.
Pročitali smo članak, zastali, zamislili se. Većini ljudi probudi se suosjećanje i tisuću pitanja… zapitaju se: nije li to strašno? – prestrašno je. Jadno dijete! – više nego jadno. Obitelj, rodbina… užas! Onda slijedi pitanje: A zašto se to moralo desiti? Zašto baš njima? Ne znam. Nitko ne zna. Bili su dobri ljudi, mirni, tihi, pošteni… zašto je to dijete zaslužilo takvu sudbinu… bezbroj pitanja nam se roji po glavi stvarajući već pomalo košmar koji će na žalost jedino biti zanimljiva tema za razgovor sa susjedima i poznanicima, a malo tko će stati, zamisliti se, pokušati se malo izdići iznad ove svakodnevne stvarnosti…
Svi smo mi dio jednog beskrajnog, nadkozmičkog usudio bih se reći, mozaika. Svatko od nas pomaže tkati tu ogromnu slagalicu, svatko je nezamjenjiv dio. Zamislite koliko je to ogromno, a ipak funkcionira, ipak sunce svaki dan izlazi, ipak se zemlja još okreće, svako jutro kada se ustanemo sretni smo, htjeli priznati ili ne, da je novi dan ipak svanuo i da smo ga mi dočekali i tako tko zna od kada i tko zna do kada… taj jedan za naše poimanje beskrajni preogromni sklop prirode, materije, duha, nadnaravnog i besmrtnog, te naravno najvećeg komplikanta u svemu tome čovjeka je nešto što unatoč silnim različitostima iz dana u dan funkcionira. Tamo gdje ne funkcionira zasigurno smo mi – ljudi – sredili da ne funkcionira. E sad u tom mozaiku, koji može i mora kontrolirati, slagati i paziti cijelo vrijeme jedino moguće biće koje to može – Bog – mi pokušavamo pronaći neki odgovor za sebe, za tako sitne djeliće a da pritom ne priznajemo ništa duhovno i nadnaravno, ukratko Boga? Nemoguće, zasigurno. Ma čak i ako priznamo djelovanje, putove i planove Božje koji su nam nedokučivi, bez vjere i predanja u Njegove ruke sve teško funkcionira. Znam da je čovjeku teško prihvatiti nešto što ne može objasniti, nešto što razumski ne ulazi u njegov um, ali to je jedini način da počnemo vjerovati. Ne znam zašto, mi koji smo Božja stvorenja (ne bogovi) imamo potrebu segnuti do samoga Gospodina i imati uvida u svaki plan, misao, koju boju kose i očiju ima itd. Težnju za savršenim ovdje na zemlji na putu k Božanskom smo izokrenuli i sada težimo za onim koji je Bog, neovisno o tome kakvi ćemo ovdje biti, ma kao da je bitan moj bližnji, ja težim ka Bogu!?
Krivom Bogu težiš, odgovorno tvrdim, svaki koji zanemaruje bližnjeg pod izgovorom pobožnosti. Ono dijete s početka priče ništa nije krivo, roditelji su mu možda bili savršeni, ali tko zna, sve troje su podnijeli žrtvu za tebe, mene ili bilo koga na ovome svijetu da bi njemu bilo bolje. Teško je tako razmišljati, zar ne? Teško bi bilo žrtvovati se za nekoga koga niti poznajem niti ću čuti ikada? E pa u našim očima je besmisleno, u Božjim sve ima smisla. Tko zna, tko, zašto i gdje je njihovom smrću spašen, ali zasigurno ni oni, ni itko prije a ni poslije njih nije podnio žrtvu zabadava. Sve se događa sa smislom unatoč tome što mi to ne razumijemo…

nedjelja, 06.05.2007.

Razmatranje za laku noc

Dan je prosao, ovako ili onako, cesto sami sebe pitamo da li smo napravili danas sve ono sto smo htjeli, morali, zeljeli... optereceni smo sa velikom kolicinom svakodnevnih stvari, obaveza, odnosa. u toj sumi vrlo rijetko pronalazimo vremena za sebe, a koliko li tek onda za Boga??? vjerujem da je svaki od nas barem jedanput dobio kritiku od prijatelja ili neke druge jako drage i bliske osobe ako joj se nismo javili jedan poduzi period! uobicajeni izgovor nisam stigao, nisam mogao i bla, bla mozda i upali kod ljudi koji na ne gledaju 24h na dan, ali onaj koji nas gleda reci ce: prijatelju vrijeme si sam sebi uzasno organizirao, pogresno si poredao hijerarhiju vrijednosti. tesko se odreci necega materijalnog sto je predamnom zbog necega ili nekoga tko mi je samo u mislima, ili jos gore sjetim se eto povremeno...
a evo legoh u krevet, pa barem ono neko kratko vrijeme dok ne zaspim mogao bih posvetiti razmisljanju o Bogu... kratko ali ipak da tako bude... malo po malo, mozda to uspijem uraditi svaki dan, svaki put duze... mozda se pocnem osjecati mirnije, mozda mi i dani pocnu biti organiziraniji... mozda prijatelju, mozda je to sve vrlo jednostavno a treba samo malo, vrlo malo dobre volje. sreca nasa pa je Bog puuno strpljiviji od sviju nas... ne zaboravimo i pravedniji...

<	lipanj, 2011
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?